04. novembar 2012

Intervju: Povratak mora biti državni projekt

Ljudi se nisu vratili iz raznih razloga. Proces povratka nazvan je spontanim, dakle neobaveznim, što znači da nije postojala koordinacija između međunarodnih organizacija, lokalnih vlasti, civilnog društva i samih povratnika u tom procesu. Taj spontani povratak zapravo je doveo do toga da niko nije preuzeo obavezu da se to realizira

• Za manje od mjesec obilježit ćemo 17. godišnjicu od okončanja rata u BiH. Frapantan je podatak da je još 145 hiljada stambenih jedinica neobnovljeno. Ko je zakazao tokom svih ovih godina?

- Država BiH i lokalne zajednice 2002. godine na sebe su preuzele obavezu za proces povratka. Po našem mišljenju, to je preloman period, kada se međunarodna zajednica povlačila, a oni su jako dobro, i novčano i politički, podupirali provedbu Aneksa VII jer se u tom periodu dešavao taj takozvani masovni povratak, da se ljudima samo pravio krov nad glavom i davala minimalna sredstva za ekonomsku podršku u procesu povratka. Istovremeno, u privatizaciji su se diskriminirali svi oni koji su se željeli vratiti u urbana područja. Danas imamo čitavu jednu generaciju obrazovanih nezaposlenih ljudi koja zbog ratnih dešavanja nije okončala svoj radni vijek, a vratila se u mjesta prijeratnog življenja. Zato sada imamo situaciju da se u ruralnim sredinama daleko bolje organizovao život i ljudi i danas mogu da žive od svog rada. Očevici smo da smo pokušavali i utjecali na strane donatore da se racionalno koristi novac da ljudi nakon povratka mogu opstati. Međutim, sve vrijeme smo imali politički faktor koji je stajao iza povratka i diktirao sve druge procese. Naime, znamo da smo imali neujednačeno zakonodavstvo u oblasti zdravstva, obrazovanja, o deminiranju da i ne govorimo i mnogim stvarima koje su utjecale na održivost povratka. Nije održivost čovjeku dati samo kuću i na to smo ukazivali od samog početka. A do danas smo imali 327 hiljada porodica koje su dobile obnovljene ili izgrađene domove, a 145 hiljada jedinica stambenog fonda u BiH i dalje stoji neobnovljeno.

• Možemo li unatoč podatku da je 99,7 posto imovine vraćeno pravim vlasnicima, danas reći da je Aneks VII implementiran ima li se u vidu činjenica da se ogroman broj ljudi nije vratio?

- Da, ljudi se nisu vratili iz raznih razloga. Proces povratka nazvan je spontanim, dakle neobaveznim, što znači da nije postojala koordinacija između međunarodnih organizacija, lokalnih vlasti, civilnog društva i samih povratnika u tom procesu. Taj spontani povratak zapravo je doveo do toga da niko nije preuzeo obavezu da se to realizira. Povratak ljudi treba biti državni projekt, za njega država treba preuzeti odgovornost, a ne da državni ministar samo koordinira. Dakle, sve se radilo samo da se implementacija ne desi što prije. Razlog tome je što su ljudi vjerovali da će država preuzeti tu odgovornost, a mnogi od njih su se u tim silnim administrativnim problemima izgubili.

• U opštinama koje bilježe najveći broj povratnika to je učinjeno uz veliku i presudnu pomoć međunarodne zajednice. Imamo državno ministarstvo, dva entitetska, deset kantonalnih, Brčko i opštine. Čini se da sve više plaćamo administraciju, a sve manje novca izdvaja se za povratak ljudi?

- Ja sam rekla politički momenat, jer ljudi u tim ministarstvima najviše sredstava izdvajaju za svoje birače. Tako smo ustanovili da se opštine, bez obzira na broj povratnika, zaobilaze ako nisu u prioritetu i ne pripadaju nekoj partiji. Na drugoj strani imamo opštine u kojima nema uopšte povratnika, a zgrade su obnovljene. Sredstva su se dijelila voljom političkih partija, kao da je riječ o njihovom a ne novcu poreskih obveznika. I tu je jedna manjkavost na koju se nije ukazivalo.

• Povratnici se često, naročito van urbanih sredina, žale da osim obnovljenih kuća, nemaju ništa drugo, odnosno da obnova infrastrukture nije pratila obnovu imovine. Kakva je, po Vašem mišljenju, slika stanja u povratničkim zajednicama?

- Tu imamo šaroliku situaciju. Imamo jako pozitivne primjere u BiH, gdje su se ljudi organizirali i rade, dok s druge strane, imamo lokalne zajednice koje ni na koji način nisu stimulirale proces povratka, pa su ljudi oslonjeni sami na sebe. Ali slika nije potpuno crna, pa da ljudima nedostaju i putevi i struja, voda, jer su se sami organizirali i kroz akcije marka na marku sebi osigurali struju, vodu. Meni je jasna poruka da kod ljudi još nije nestala nada za povratak. Oni se na različite načine snalaze, postoje te stalne migracije, ali važno je reći da se danas mladi interesuju za povratak.

Preuzeto sa: oslobodjenje.ba