Općina Ljubuški pripada zapadnohercegovačkoj regiji, a sam grad leži na rijeci Trebižat, na kojoj se nalaze brojni slapovi od kojih su najpoznatiji Kravica i Koćuša.

Prema popisu iz 1991. godine u općini Ljubuški je živjelo 1.592 osobe bošnjačke nacionalnosti (5,62%), 65 pripadnika srpske nacionalnosti (0,23%), 26.127 lica hrvatske nacionalnosti (91,19%) i 556 iz reda Ostalih (1,96%).

Povratak u Ljubuški je počeo1997. godine kada je Republika Njemačka vratila skoro sve Ljubušake koji su bili u njoj smatrajući da je samim potpisivanjem Dejtonskog mirovnog sporazuma omogućen nesmetan povratak. Počeli su pristizati i Ljubušaci koji su neko vrijeme boravili u Turskoj.

Općina Ljubuški ima ukupno 17 mjesnih zajednica, a povratak je zabilježen u 3 mjesne zajednice:

•MZ Vitina - vratilo se ukupno 14 lica ili 7 porodica, uglavnom starijih žiteIja, obnovljena 1 kuća,  a neobnovljeno 7 kuća
•MZ Ljubuški - vratilo se 20 lica ili 12 porodica, većinom starijih ijudi, obnovljeno 12 kuća, a neobnovljene 23 stambene jedinice
•MZ Ljubuški Grad - vratilo se 366 povratnika ili 100 porodica, obnovljeno je 14 stambenih jedinica, a ostale porodice obnovile su imovinu najvećim dijelom vlastitim sredstvima. Nije obnovljeno13 kuća koje su oštećene ili u potpunosti devastirane.

Naravno kuće su bile zauzete Hrvatima iz srednje Bosne i povratnici su se snalazili kako su znali i umjeli. Prve deložacije su počele dvije godine kasnije, tačnije 1999. godine, i to je bio mukotrpan posao. Istovremeno sa ostvarivanjem prava na povratak imovine, otpočeo je i proces održivog povratka koji nikad nije u potpunosti zaživio.

Prema riječima Memnune Mahić, predsjednice Humanitarne organizacija "EHO" Ljubuški, problem je bio oko popravka devastiranih kuća i infrastrukture jer se ovo područje nije računalo zonom ratnih dejstava, tako da oštećenja nisu bila velika i nije bilo nekih značajnih projekata kako bi se kuće i stanovi popravljali. Memnuna dalje dodaje: Iako su se svi pozivali na Dejtonski sporazum u Ljubuškom se samo par osoba uspjelo vratiti na svoje prijeratno radno mjesto i to sudskom presudom. Povratak je nešto intenziviran u periodu od 1999. do 2003. godine kada smo, u jednom momentu, imali oko 600 povratnika u Ljubuškom, Vitini i na Gradskoj. U tom vremenu je i broj povratničke djece bio oko četrdesetak u osnovnoj i srednjoj školi.U septembru 2014. godine, prvi put od povratka, nije upisano ni jedno povratničko  dijete u prvi razred. Broj povratnika se prepolovio što zbog prirodne smrti većeg broja povratnika, a jednim dijelom zbog stalnog odlaska iz Ljubuškog van granica BiH ili preseljenjem u gradove unutar BiH, najčešće u Mostar i Sarajevo.
Trenutno osnovnu školu u Ljubuškom pohađa 39 djece, 8 ih ide u srednju školu dok je 10 djece iz povratničkih porodica upisano na fakultet.

Glavni razlog odlaska je nemogućnost zaposlenja.  Ljubuški nema proizvodnih pogona i jednostavno se nema gdje zaposliti. Povratnici su, uglavnom u gradu, nemaju zemlje i nije moguće organizirati bilo kakvu značajniju poljoprivrednu djelatnost. Dvoje povratnika ima svoje male trgovine, zatim buregdžinicu, nekoliko ih obavljaju manje građevinske radove ili su pomoćni radnici, dodala je Memnuna.

U javnim ustanovama u Ljubuškom rade 3 povratnika, a nekoliko njih, dakle, ima vlastite obrte. Nezaposlenih povratnika, sa visokom stručnom spremom, ima 23 dok je većina povratnika prešla dobnu granicu od 50 godina i veoma teško dolaze do bilo kakvog posla.

Sve aktivnosti povratnika se, uglavnom, svode na održavanje povratničke zajednice kroz  saradnju s Centrom za socijalnu skrb i Islamskom zajednicom u Ljubuškom, u čijim prostorijama boravi jedna povratnička porodica u alternativnom smještaju. Prema riječima glavnog imama Medžlisa IZ Ljubuški Šemse ef. Germić, u 2008/2009. godini obnovljena je Vitinska džamija, dok je u 2014. godini počela izgradnja Doma kulture koji je ujedno i vakuf.

Inače, svojim dolaskom u Ljubuški, Šemso ef. Germić je doprinio održavanju vjerskih objekata i svojom aktivnošću i organizacijom čini život povratnika podnošljivijim.

Memnuna navodi da je, kao i dosadašnjih godina, cilj povećati aktivno učešće u kulturnim događanjima Općine, ali i tu ne nailaze na razumijevanje, tako da nije bilo nekih aktivnosti izuzev učešća na raznim događajima kako bi svojim prisustvom pokazali da ima Bošnjaka u Ljubuškom.

Jedino , konkretno urađeno je ,vrlo izgledno popravljanje puta u Gornjem dijelu grada, gdje žive Bošnjaci. Vrlo zabrinjavajuće je stalno osipanje broja povratnika, što je bilo vrlo izraženo  u 2014. godini, navodi Memnuna.