Simboličnim uručivanjem plakete prvim povratnicima u Makljenovac, u opštini Doboj, sve izbjeglice, raseljena lica i povratnici u BiH proglašeni su herojima ljudskih prava. Na taj način obilježen je značajan jubilej - 20 godina djelovanja Saveza udruženja - udruga izbjeglih i raseljenih, koji je prerastao u Uniju za održivi povratak i integracije. Odata su priznanja svima onima koji su pomogli ostvarivanje povratka, a među njima je i Radio Slobodna Evropa. 

Miralem Kikić je imao 13 godina kada se sa roditeljima vratio u Makljenovac:

„Proces povratka u Makljenovac, opština Doboj, započeo je još 1996. godine. Tada sam kao 13-ogodišnji dječak, sa roditeljima i komšijama, prvi put ponovo koračao putevima svoga ratom prekinutog djetinjstva. Počeli smo sa čišćenjem zgarišta i puteva. Pojavili su se i prvi donatori. Broj povratnika je rastao iz godine u godinu. Rađao se novi život.“  

Osim Miralema Kikića, te 1996. godine živo se sjeća i Mahira Makarević:

„Totalno je bilo izgoreno sve. Gore je bilo izbaciti smeće - a tek onda bismo čekali da se dobije donacija. Djeca su išla u školu. Bili smo bez ikakvih uslova, bez struje, vode - ma nikakvih uslova nije bilo.“

Povratak u jugoistočnu i istočnu Bosnu također je počeo 1996. godine. Tamo je  niklo prvo multietničko šatorsko naselje. U Kopačima, jednoj od mjesnih  zajednica dejtonske opštine Novo Goražde, zabilježili smo tada riječi Džemile Hubjer:

„Odmah preko Drine gledam u tu svoju kuću. Trista nas ima djece, žena. Dvadest dana mi se mrznemo. Vjerujte, provizorni su šatori - nije to namijenjeno za zimske dane. Mi stavimo kišobrane u šator, pa tako spavamo. I čekamo taj naš povratak. I to naše jedino, jedino pravo ljudsko, za koje nam svi kažu da ga imamo, a meni se čini da ga nemamo.“  

Savez izbjeglica bio je prava snaga i nada svim onim koji su morali napustiti svoje domove i krenuti u nepoznato:

Predsjednica nekadašnjeg Saveza izbjeglih i raseljenih, odnosno današnje Unije za održivi povratak Mirhunisa Zukić ističe da je organizacija nastala uporedo sa prvim izbjegličkim kolonama 1992. godine:

„Dvadeset godina od početka našeg rada, od prvih protjerivanja pa do današnjeg dana, željeli smo da obilježimo upravo na dan uoči potpisivanja Dejtonskog mirovnog sporazuma koji je omogućio i garantovao ljudima da se vrate u svoje domove. Kroz naš rad su prošla 263 registrovana lokalna udruženja građana, izbjeglica, raseljenih lica i povratnika. Ali ono što je jedan fenomen u svijetu to je da smo mi kao nevladina organizacija pet godina radili zajedno sa predstavnicima međunarodnih organizacija na implementaciji Aneksa 7 - i tada je bio najmasovniji povratak.“    

U najtežoj situaciji su stanovnici kolektivnih centara, od kojih mnogi ne znaju za drugačiji ili svoj krov nad glavom. I to je najtamnija mrlja na državi BiH, koja je trebala osigurati povratak.

„Ja sam došla iz Srebrenice 1995. A muž mi 1995. iz Srebrenice ono preko šume otišao, pa nije došao. Došla sam trudna ovdje, rodila sam sina, živim s njim tu. 2000. godine smo radili nešto tamo kući, i samo je pokrivena. I više ništa nismo dobili. To tako stoji. Predavala sam zahtjev za  dogradnju, nikad ništa. Moje dijete je ovdje došlo, ni godinu dana nije imalo. Njemu je sad 17 godina. 17 godina ja sam ovdje. A da imam svoju kuću, normalno da bih voljela ići“, kaže Zumreta Memić izkolektivnog centra Mihatovići u blizini Tuzle.

U borbi za prava povratnika, za njihov dostojanstven život i mogućnost rada odnosno zarade, mnogi, kako ih javnost nazivala, pioniri povratka su naprosto sagorjeli. Upravo ovih dana navršila se godina od smrti Fadila Banjanovića Bracike, predvodnika povratka u Podrinje, koji je srcem govorio i upozoravao:

„Povratak ljudi svojim kućama je ipak jedna velika pobjeda samih ljudi. Da nije bilo povratka, sigurno bi te nacionalističke snage podijelile Bosnu. Povratak je ipak ulio nadu svom građanstvu - ljudi su se vraćali svojim kućama, svojim avlijama.“