BiH: Otimanje imovine u RS na 'sudski način'

 

Piše: Branka Inić

 

Odredbom člana 1. stav 1. Aneksa 7. Opšteg okvirnog sporazuma za mir u BiH utvrđeno je da "Sve izbjeglice i raseljena lica imaju pravo da se vrate svojim kućama. Oni će imati pravo na povraćaj imovine, koje su lišeni  tokom neprijateljstava, počev od 1991. godine, i naknadu za imovinu koja im se ne može vratiti. Što brži povratak izbjeglih i raseljenih lica značajan je cilj rješavanja sukoba u BiH. Strane potvrđuju da će prihvatiti povratak i onih lica koja su napustila njihovu teritoriju, uključujući i ona kojima je data privremena zaštita od strane trećih zemalja."

 

Ovo podrazumijeva da i osobe koje su u toku ratnih dejstava zamijenile imovinu, ili stanove, imaju pravo da se vrate u svoje posjede. Dato mišljenje se bazira samo na područje Republike Srpske, tj. na postupke koji se vode dugi niz godina u ovoj pravnoj stvari pred sudovima u Banjoj Luci, iako su se mnogi postupci ovakve vrste vodili i pred sudovima u Bijeljini i drugim gradovima ovog entiteta.

 

Nesporna je činjenica da je zamjena imovine u toku ratnih dejstava vršena u većini slučajeva pod prinudom ili nekim drugim vidom "pritisaka", da bi okončanjem ratnih dejstava i donošenjem Zakona o prestanku primjene Zakona o korištenju napuštene imovine u RS-u bila data mogućnost ovim licima da u sudskim postupcima ponovno vrate svoju imovinu koja je bila predmet zamjene.

 

Način i vid vođenja sudskog postupka radi poništenja ugovora o zamjeni imovine izvršene tokom ratnih dejstava najbolje oslikava slučaj T. E. iz Banje Luke, koji pripada bošnjačkoj nacionalnosti i kroz koji se prikazuje rad prvostepenog, drugostepenog i Vrhovnog suda RS-a u postupcima od 2001. godine, kada je tužba i podnesena, a koji se po apelaciji danas vodi pred Ustavnim sudom BiH.

 

 

Presudom na presudu

 

Ovaj slučaj se, radi pravilnog shvaćanja, na jednostavan način pojašnjava:

 

Ugovor o zamjeni imovine T. E. je zaključio sa Dž. B. 1993. godine, a ovjeren je kod Osnovnog suda u Banjoj Luci. Imovina koju je posjedovao T. E. u  Banjoj Luci zamijenjena je za imovinu koju je posjedovao DŽ. B. u Rijeci, Hrvatska.

 

Osnovni sud u Banjoj Luci 2003. godine odbio je tužbeni zahtjev T. E. kojim je traženo utvrđenje pravne ništavnosti ugovora o zamjeni imovine, da bi Okružni sud u Banjoj Luci 2004. godine preinačio prvostepenu presudu te utvrdio apsolutnu ništavnost ugovora o zamjeni imovine.

 

U postupku pred Vrhovnim sudom RS-a 2007. godine prihvaćena je revizija na način da je ukinuta presuda Okružnog suda Banja Luka i predmet vraćen na ponovni postupak. Vrhovni sud RS-a tražio je da se u novom postupku provjeri da li je T. E. u mogućnosti vratiti Dž. B. imovinu u Rijeci, iako su imali u spisu predmeta dokaz da je imovina u Rijeci ponuđena Dž. B., kao i njegovu izjavu datu pred Ministarstvom za izbjeglice i raseljena lica RS-a da istu ne prihvata. Znači da je u ukidnom rješenju Vrhovni sud RS-a, takođe, zauzeo stav da je predmetni ugovor o zamjeni imovine apsolutno ništav, ali je pod velikim političkim pritiskom našao izlaz iz te situacije na način da se provjeri nesporna činjenica da li postoji nekretnina Dž. B. u Rijeci.

 

U novom postupku T. E. je tužbom obuhvatio i ugovor o zamjeni zaključen u Rijeci. Osnovni sud RS-a je 2009. godine udovoljio tužbenom zahtjevu T. E. i utvrdio da su ništavni ugovori o zamjeni nekretnina zaključeni 1993. godine, presuda se u žalbenom postupku preinačava, a tužbeni zahtjev T. E. se ipak odbija. Ovakvu presudu po izjavljenoj reviziji u 2012. godini potvrđuje, tj. odbija Vrhovni sud RS-a.

 

 

Međusobno isključivi stavovi

 

Povrede postupka u ovoj pravnoj stvari se vide na sljedeći način:

 

U predmetnoj pravnoj stvari u donošenju presuda Vrhovnog suda RS-a učestvovala su dvojica sudija sa stavovima koji se međusobno isključuju.

 

U donošenju Rješenja Vrhovnog suda RS-a od 2007. godine učestvovali su sudije Osmić Darko i Tomić Biljana. U ovom ukidnom rješenju Osmić i Tomić, zajedno sa ostalim članovima vijeća (Lukić Dragoslav, Popadić Gordana i Mrša Smiljana), u ovoj pravnoj stvari su zauzeli pravni stav da je ugovor o zamjeni nekretnina zaključen 1993. godine i ovjeren kod Osnovnog suda u Banjoj Luci pravno ništavan, jer kod  T. E. nije postojala stvarno i slobodno izražena volja i želja da se taj ugovor zaključi. Tim rješenjem presuda o zamjeni imovine Okružnog suda u Banjoj Luci iz 2004. godine je ukinuta samo iz razloga da se provjeri da li T. E. posjeduje nekretnine u Rijeci, odnosno da li su u mogućnosti da ih vrati, ili da se restitucija izvrši u novcu.

 

Te iste sudije (Osmić Darko), kao i izvjestilac Tomić Biljana, kao član vijeća u presudi Vrhovnog suda RS-a, 2012. godine, kada je odbijena revizija T. E., zauzimaju suprotan pravni stav - da je ugovor o zamjeni imovine pravno valjan, odnosno da je T. E. svojom voljom usred ratnih dejstava zamjenio imovinu.

 

Nije i ne može biti istinit zaključak Vrhovnog suda RS-a da je u postupku zamjene imovine postojao element dobrovoljnosti, kao ni zaključak da je T. E. za vrijeme ratnih dejstava "boravio van Banje Luke", grada u kojem je i rođen i u kojem njegova porodica živjela odvajkada te stekla imovinu (predmet je zamjene). Ako predmetno vijeće Vrhovnog suda RS-a u ovom postupku T. E. naziva "ratom izazvani opšti problemi", onda treba istaći da ti izazvani problemi nisu pogodili sve građane Banje Luke, već su ti problemi (politika etničkog čišćenja) pogodili muslimane i Hrvate te pripadnike nacionalnih manjina koji su bili objekt takve politike.

 

 

'Napad' apelacijama

 

Desetine hiljada nesrba iz Banje Luke je protjerano, ili su bili prinuđeni, kao i T. E., da mijenjaju svoju imovinu, a politika uzimanja njihove imovine se nastavlja donošenjem ovakvih sudskih odluka, koje se moraju "napadati" apelacijama pred Ustavnim sudom BiH. Stoga zaključak sudova da su svi građani Banje Luke imali "ratom izazvane probleme" je nonsens i predstavlja  neprimjernu povredu međunarodnog humanitarnog prava.

 

Nesporno je i očito da pojedina vijeća građanskog odjeljenja Okružnog suda u Banjoj Luci i sva vijeća Vrhovnog suda RS-a u presudama, kao što je ova u predmetu T. E., ne pružaju pravnu sigurnost građanima ove zemlje, posebno stradalnicima etničkog čišćenja.

 

Stoga bi u strukturalnoj raspravi o reformi pravosuđa u BiH moralo biti prezentirano bar desetak slučajeva nezakonitog suđenja sličnih slučaju T. E., a sve u cilju da se vrati zakon u sudove, a time i pravna sigurnost i pravna zaštita građana BiH. Time bi se jedino obezbijedila vladavina prava, demokratija i zaštita ljudskih prava i osnovnih sloboda.

 

U postavljenom pitanju kako je moguće da pojedine sudije namjerno donose nezakonite i neustavne odluke, kao što je u slučaju T. E. presuda Okružnog suda iz 2010. godine i Vrhovnog suda RS-a iz 2012. godine, odgovor treba potražiti u psihologiji koja se, između ostalih pitanja, bavi i proučavanjem ponašanja ljudi u datim okolnostima.

 

 

Pokoravanje autoritetu

 

Američki univerzitetski profesor Stanley Milgram, koji je zaprepastio svijet cjelokupnim naučnim radom u svom kapitalnom djelu "Pokoravanje autoritetu", dao je naučno objašnjenje na ovakva pitanja i to na temelju dugogodišnjih eksperimenata sa ispitanicima iz svih društvenih slojeva. Njegovi zaključci svode se na to da se ljudska sklonost pokoravanja autoritetu razvila zbog jednostavnih ciljeva preživljavanja, odnosno da je strah od neposlušnosti gori od savjesti opterećene činjenicom da smo naškodili bespomoćnima.

 

Ljudi imaju prirodni nagon izbjegavanja nanošenja zla i boli drugima. Međutim, taj se poriv znatno mijenja kada se čovjek nađe u hijerarhijskoj strukturi. Ljudi prihvataju punu odgovornost za ono što čine i smatraju se samostalnim, ali su u sistemu hijerarhije itekako spremni predati tu odgovornost drugome.

 

I u konkretnom slučaju, kao i mnogim drugim sličnima, predmetne sudije su se pokorile "onima iznad njih" i donijeli nezakonite odluke te na taj način kao poslušnici odradili svoj politički zadatak i učvrstili svoj status nedodirljivih. Za sada to i mogu, s obzirom na to da Visoko sudsko i tužilačko vijeće BiH ne obavlja svoju glavnu funkciju. Za njih su tužitelji samo usputna šteta.

 

U zaključku u odnosu na slučaj T. E. neophodno je istaći da su presude Okružnog suda i Vrhovnog suda RS-a, koje su "napadnute" apelacijom podnesenom Ustavnom sudu BiH, utemeljene na povredama člana 5, a u svezi sa članom 168, čl. 123. stav 2. i čl. 191. stav 4. Zakona o parničnom postupku RS-a, pa su kao takve nezakonite. Ove povrede procesnog prava imaju za posljedicu povredu ustavnog prava građanina T. E. na pravično suđenje i pristup sudu i pravu na dom i imovinu.

 

 

Protiv povratnika

 

Međutim, u slučajevima u kojima su sudovi u RS-u donijeli odluke o poništenju zaključenih ugovora o zamjeni imovine tokom ratnih dejstava, nakon kojih su se stvarni vlasnici vratili, povratnici-vlasnici su ponovno suočeni sa sudskim postupcima od strane onih sa kojima su zamjenjivali imovinu, a radi isplate na ime ulaganja u tuđu stvar. Isplate se kreću u visokim novčanim iznosima, od 40.000 do 100.000 KM, što nerijetko premašuje stvarnu cijenu vraćene imovine.
Članom 27a st. 1. i 2. Zakona o prestanku primjene Zakona o korištenju napuštene imovine u RS-u, koji je donio visoki predstavnik u BiH, propisano je:

 

"(1) Lice čije je pravo privremenog korištenja ili stanarsko pravo prestalo prema članu 2. ovog zakona, a koje je uložilo svoja lična sredstva na ime neophodnih troškova u nepokretnosti ili stanu, ima pravo tražiti povrat tih sredstava prema Zakonu o obligacionim odnosima. Postupak povrata sredstava prema Zakonu o obligacionim odnosima može započeti od dana kada je raniji vlasnik ili nosilac stanarskog prava stupio u posjed nepokretnosti ili stana.

 

 (2) U slučaju kada je sud odredio naknadu sredstava licu iz stava 1, vlasnik ili nosilac stanarskog prava može, u skladu sa Zakonom o obligacionim odnosima, namirenje tih sredstava zahtijevati od nadležnog organa ili davaoca stana na korištenje."

 

Ovakvo utvrđenom normom se de facto ide protiv povratnika, odnosno povratka na svoje. Sudovi, primjenjujući nametnuti zakon visokog predstavnika, vode postupke kao da se radi o dobrovoljnim zamjenama i dogovorenim ulaganjima za koje povratnik-vlasnik mora platiti današnju tržišnu cijenu. U praksi to znači da povratnik predaje imovinu koju je zamjenom stekao prvom vlasniku, a sudovi prodaju njegovu da bi novčano namirili ulaganja u "tuđu stvar" onome s kim je vršio zamjenu. De facto, povratnik gubi obje imovine i ostaje na ulici. To nije i ne smije biti cilj ili skriveno oružje Aneksa 7. Dejtonskog mirovnog sporazuma.

 

 

Strateško učešće države

 

Pojašnjenje da se sudovi u odlukama o naknadi ulaganja trebaju rukovoditi tzv. nužnim troškovima, koji su bili neophodni i potrebni da bi se očuvala nekretnina, nije provodivo iz jednostavnog razloga što sud nalaže sudskim vještacima jednostavnu procjenu ulaganja, bilo ono neophodno ili urađeno iz potreba luksuza i modernizacije.

 

Nije sporno da je poništenje ratnih ugovora o zamjeni imovine dobra odluka visokog predstavnika, kao i traženje da se onome ko je ulagao u nečiju imovinu vrate ta sredstva. Ali to ne može biti obaveza povratnika, koji nije ni odlučivao niti tražio ulaganje, već to treba biti obaveza države, odnosno relevantnih institucija, poput ministarstava za izbjeglice i raseljena lica.

 

Kako odluka visokog predstavnika nije adresirana i na ovo ministarstvo i njegovo učešće u povratku, ta se institucija danas ponaša kao da povratak izbjeglica nije njena briga te da o tome trebaju, po obligacijskim odnosima, brinuti isključivo sudovi.

 

Iz svega navedenog jasno se zaključuje da ovakve situacije zahtijevaju što hitnija rješenja u korist povratnika, odnosno strateško učešće države u tom procesu.

Stavovi izraženi u ovom članku su autorovi i nužno ne predstavljaju uredničku politiku Al Jazeere.
Izvor: Al Jazeera

 

Preuzeto:http://balkans.aljazeera.net , Al jazeera