Povratak kao mjera državnosti

 

Piše: Enes Ratkušić

 

Realizacija Aneksa 7 Dejtonskog mirovnog sporazuma, u kontekstu ukupnih političkih kretanja, pogotovo u domenu borbe za očuvanje integriteta Bosne i Hercegovine kao nezavisne i suverene države, zasigurno predstavlja njegov najvažniji aspekt.

 

Povratak prognanih i raseljenih na svoje prijeratne adrese otvarao je mogućnost ideji integracije ratom podijeljene zemlje.

 

S druge strane, politički subjekti koji su vlastite politike bazirali na ambicijama podjele zemlje u ovom segmentu Daytona uočavali su najveću opasnost po vlastite planove i ambicije, zbog čega je odnos prema Aneksu 7, od samih početaka pa sve do danas, bio dijametralno različit.

 

Slijedeći naprijed navedeno, bez imalo straha od eventualne nedosljednosti u zaključivanju, može se konstatirati da su političke snage koje su iskazivale interes za provođenje navedene odredbe Daytona, samim tim izrazile vlastiti politički stav i viđenje budućnosti zemlje kao cjelovite i nezavisne države, dok su politički subjekti koji su odnos prema Aneksu 7 gradili na strategiji opstrukcija bez sumnje na tragu ideje o njenoj konačnoj podjeli.

 

Praksa ovakvo stajalište potvrđuje brojnim primjerima u zemlji, pogotovo u Hercegovini, gdje "neriješena pitanja" najdrastičnije pokazuju vlastito lice.

 

Prvi, ujedno i najintenzivniji program povratka, iz današnje perspektive, uvažavajući urađeno na drugim prostorima, ostvaren je u općini Stolac. Istina, ovaj program je imao svojevrsnu podršku u samim dejtonskim dokumentima, odnosno samom mirovnom sporazumu, gdje je preciziran takozvani pilot projekat povratka stotinu bošnjačkih porodica u ovaj grad.

 

Međutim, bez obzira na navedena dejtonska ojačanja, odnosno raspoloženje međunarodne zajednice da tom programu pruži punu podršku, vlast Hrvatske demokratske zajednice Bosne i Hercegovine u Stocu se tome žestoko opirala. Pokušaji osujećivanja kretali su se od organiziranih protesta do upotrebe oružja i paljenja povratničkih kuća, kao najdrastičnijih oblika zastrašivanja.

 

 

Daljinsko bodrenje

 

U kontekstu navedenog treba spomenuti da je broj zapaljenih bošnjačkih kuća u mnogim naseljima, nakon potpisivanja Dejtonskog sporazuma, daleko izrazitiji nego što je to bilo za vrijeme višegodišnjih ratnih djelovanja. To samo potvrđuje ranije iznijetu tezu o značaju povratka u pogledu buduće političke konfiguracije Bosne i Hercegovine.

 

Ipak, program povratka, i pored spomenutih opstrukcija i u najdrastičnijim formama, gledajući iz stolačke perspektive, nije zaustavljen iz dva razloga. Prvo, tadašnje kantonalno rukovodstvo s guvernerkom Fatimom Leho na čelu, dalo je punu podršku ovakvim aktivnostima. I drugo, što je, također, veoma važno spomenuti, činjenica je da su bošnjački predstavnici u vlasti, predvođeni predsjednikom Općinskog vijeća Stolac Kemalom Isakovićem, bili na visini zadatka. Za razliku od drugih sredina, oni su se sa svojim porodicama vratili u Stolac, što je bio poseban impuls cijelom projektu.

 

Susjedna općina u tom periodu bilježila je puno skromnije rezultate upravo zbog činjenice što je bošnjačko rukovodstvo Čapljine povratnike bodrilo iz Mostara. Zahvaljujući takvom odnosu, povratak na područje čapljinske općine tekao je puno sporije.

 

Istina, destimulirajuće je na ovaj proces djelovao nasrtaj na povratnike u mjestu Tasovčići, koji se završio ubistvom Adema Muminagića. Na povratnike je tog 2. oktobra 1998. godine bačena eksplozivna naprava, nakon čega su se u njihovu zaštitu uključile i specijalne jedinice međunarodne policije.

 

Na kasniji intenzitet učestalijih povratničkih invazija u Čapljinu više je djelovao uspjeh Stoca, nego angažman čapljinskog rukovodstva, koje se u pogledu aktivnosti na tom planu nije ozbiljnije angažiralo.

 

Povratak na te prostore, posebno u dijelu koji zahvata Dubravska visoravan, stimulirao je i najznačajniji povratnički angažman na prostoru Mostara, odnosno povratnike u naselja Pijesci i Gubavica.

 

Stolački recept ovdje je slijedio Ibrahim Rahimić sa saradnicima što je, ne samo sam projekat povratka učinilo uspješnim, nego su ova naselja danas infrastrukturno toliko oplemenjena da je svako njihovo poređenje s predratnim stanjem gotovo nemoguće. To uistinu predstavlja pravu rijetkost.

 

 

Vjeronauka u OŠ "Gubavica"

 

S druge strane, ovakav odnos prema povratku, kao i umiješnost da se brojne humanitarne asocijacije, ali i nadležna ministarstva na svim nivoima, angažiraju na pomoći povratnicima, djelovao je i na srpske povratnike u naselju Pijesci.

 

Jedan broj Srba se vratio, dok su drugi na ovaj prostor došli iz Mostara. Najilustrativniji podatak, koji govori o istinskom povratku na ovo područje, oživljavanje je Osnovne škole "Gubavica" koju, zajedno s bošnjačkim pohađaju i djeca srpskih povratnika. Vođa povratka na ovo područje Ibrahim Rahimić ima običaj reći da je predmet pravoslavne vjeronauke u OŠ "Gubavica" uveden prije nego u Drvaru.

 

Podaci svjedoče da se povratak još uvijek odvija kao proces, mada u znatno manjem intenzitetu nego što je to bilo ranije. Uostalom, prema informacijama iz baze podataka, na području Hercegovačko-neretvanskog kantona status raseljenih ima 1.378 porodica, odnosno 4.207 osoba.

 

Najveći broj raseljenih osoba smješten je u Mostaru (1.708) te Čapljini (1.120). Prema zvaničnim podacima, od potpisivanja Dejtonskog sporazuma do danas na području HNK na prijeratne adrese vratilo se 43.849 osoba.

 

Ono što je trenutno, iz perspektive realizacije ove dejtonske odredbe, veoma značajno podvući jesu podaci o sadašnjim aktivnostima na tom polju. Tokom 2011. godine na područje općina ovog kantona povratak je ostvarilo 216 osoba, što ukazuje da je ovaj proces u značajnoj mjeri završen, mada interes još uvijek postoji. No, on ima i svoje limitirajuće faktore - od obnoviteljskih i ekonomskih do političkih. Podatak da na području ovog kantona na obnovu čeka još 7.403 objekta o tome najilustrativnije svijedoči, dok se o mogućnostima zapošljavanja skoro ne može ni govoriti.

 

 

Politički aspekt problema

 

Najsnažniju garanciju opstanka na povratničkim prostorima pruža izuzetno plodna zemlja, kako na prostoru Dubravske visoravni tako i doline Neretve, odnosno zapošljavanje u vlastitoj, a ne u režiji države.

 

Na takvom konceptu, odnosno pogodnostima da se najveći dio sredstava za egzistenciju osigurava od vlastitog rada na zemlji, tekao je i povratak u općinu Prozor-Rama. Slične pogodnosti, koje pružaju općine Konjic i Jablanica, od prijeratnih hrvatskih stanovnika nisu iskorištene u dovoljnoj mjeri što je, opet, politički aspekt problema.

 

Povratak na prostor drugog dijela Hercegovine, koji administrativno pripada Republici Srpskoj, posebna je priča. Oficijelni podaci o povratku stotinjak porodica u Nevesinje, Trebinje također, blizu 30 u Gacko i nekoliko porodica na prostor Bileće bili bi čak ohrabrujući da odgovaraju realnosti.

 

Ne zbog činjenice što stvarnu povratničku populaciju čine mahom starije osobe, nego prije svega što je u najvećoj mjeri riječ o takozvanim sezonskim povratnicima. Oni su na prijeratnim adresama, posebno u Nevesinju i Gacku, prisutni tokom ljeta, gdje obrađuju zemlju, da bi se, nakon sabiranja plodova, ponovno vratili na mjesta gdje stvarno žive, pretežno u Mostaru.

 

Veoma mali broj povratničkih porodica je stalno prisutan u ovim krajevima, a oni koji su se, uprkos teškim uslovima, vratili, uglavnom su orijentirani na zemljoradnju i stočarstvo.

 

Prognanici iz Fazlagića Kule kod Gacka pokazali su se najzainteresiranijim u pogledu povratka, ali su se tokom poratnih godina suočavali i s najviše problema. Više puta povratnici u Fazlagića Kulu bili su izloženi oružanim napadima, paljevinama i drugim vidovima zastrašivanja.

 

 

Frizirana ranija iskustva

 

Perspektiva aktuelnih trendova, bez obzira na političke ambicije, želje, ali i objektivne mogućnosti, koje se prije svega odnose na ekonomsko stanje ili, preciznije rečeno, mogućnost zapošljavanja, jasno ukazuje da u ovom domenu ne treba očekivati bilo kakve spektakularne rezultate.

 

Dakle, iz ugla sadašnjeg ekonomskog i političkog stanja u zemlji, povratak je praktički završen proces. Takvu vrstu programa teško mogu pokrenuti bilo kakve stimulacije, posebno one političkog karaktera. Najčešće se podgrijavaju stajališta o "ranijim iskustvima" i velikim rezultatima koji su postignuti nakon Drugog svjetskog rata, koji su bili ideološki frizirani, ali ne i stvarni.

 

Ilustracije radi, Trebinje, Nevesinje i Ljubinje, kao i mnoge druge sredine do Drugog svjetskog rata imale su bošnjačku većinu, nakon njegovog završetka postale su općine sa izrazitom srpskom dominacijom. To je najrječitiji dokaz da se plansko osmišljavanje ratom započetih procesa nastavljalo i u miru, ali je, zbog apsolutnog odsustva demokratske atmosfere, mogućnost ukazivanja na takvu logiku društvenih kretanja bila isključena.

 

Na tragu takvih činjenica, svako naglašavanje ekonomskog aspekta ovog problema kao jedino važnog i presudnog, sa stanovišta njegove uspješnosti, jeste klasična demagogija. Politički aspekt tog pitanja je, također, važan, preciznije rečeno - presudan.

 

Problem je samo u činjenici što se cjelokupni životno-društveni procesi u zemlji odvijaju u uvjetima nedefiniranog stanja, lišenog jasnoće budućih povijesno-političkih kretanja, koji povratnici najsnažnije i najdrastičnije osjećaju.

 

Stavovi izraženi u ovom članku su autorovi i nužno ne predstavljaju uredničku politiku Al Jazeere.

 

Preuzeto:http://balkans.aljazeera.net , Al jazeera