Gdje nestaje novac za povratnike

U Bosni i Hercegovini postala je praksa da lokalne zajednice novac namijenjen za obnovu kuća i stanova povratnicima potroše u druge svrhe. Tako se dešava da, primjerice, opština Višegrad koja je dobila novac za asfaltiranje ceste povratnicima to još uvijek nije uradila, a brojni su i primjeri da građani i četiri godine čekaju da lokalne zajednice dobijeni novac usmjere na obnovu. Zakonska rješenja predviđaju i nacionalni ključ pri donošenju odluke o raspodjeli novca po opštinama, a nerijetki su primjeri da se poštuje i stranačka linija. 

Mostarsko udruženje raseljenih “Moj dom” podnijelo je krivičnu prijavu Tužilaštvu Hercegovačko-neretvanskog kantona protiv Grada Mostara jer nije ispoštovao projekat vrijedan više od 6 miliona eura, koji je bio namijenjen za adaptaciju porušenih stambenih zgrada. Umjesto za obnovu stanova građanima koji u vlastitom gradu imaju status raseljenih, Gradska uprava novac je potrošila za izgradnju Muzičke škole i nadogradnju novih 30 stambenih jedinica.

„Naše muke i patnje su vezane više za to što je Gradsko vijeće Grada Mostara 2010. godine, na prijedlog gradonačelnika Mostara, donijelo odluku da se stanovi nakon prve faze, onaj sistem rof-bau izvedbe, daju ljudima ključevi, a ja moram naglasiti da je 80 i neki procenat takvih ljudi u statusu penzionera, znači ljudi kojima država ne da ni priliku da mogu dići kredit jer su u nekoj starosnoj dobi“, navodi Muradif Kurtović, predsjednik Udruženja.    

To da lokalne zajednice u Bosni i Hercegovini, koje su zadužene za implementaciju novčanih sredstava za projekte pomoći povratnicima, taj novac potroše u druge svrhe nije rijetkost. Osim Mostaraca, u identičnoj situaciji su se našli i povratnici u Višegrad. Ta opština dobila je novac u vrijednosti od 20.000 eura za izgranju puta građanima bošnjačke nacionalnosti koji su se vratili u grad, a da cesta još uvijek nije asfalitirana.

Miruhinisa Zukić, predsjednica Unije za povratak BiH, kaže za RSE kako postoje i primjeri da, uprkos tome što su opštine novac dobile prije četiri godine, građani i dalje čekaju da im kuće i stanovi budu obnovljeni:

„Znamo sigurno da su opštine dobijale po stranačkoj liniji, dakle ako su iz SNSD-a, kao što je Grahovo, oni su dobili preko milion i nešto sredstava za održivi povratak. Mi znamo da je Grahovo jako razrušen grad i da treba da se pomogne, ali raspodjela sredstava išla je po političkoj liniji - tako da su ljudi prema strankama određivali u koje će lokalne zajednice davati novac i koje će to lokalne zajednice implementirati“, kazala je Zukić.

Povratnicima ni marka prema posljednjem prijedlogu budžeta

U proces stambenog zbrinjavanja povratnika trenutno su uključeni svi nivoi vlasti, a novcem koji se obezbjeđuju za te namjene rukovodi lokalna zajednica. Upravo zbog tako komplikovane zakonske procedure, kako se navodi u reviziji učinka stambenog zbrinjavanja povratnika, teško je adresirati krivca. U izvještaju Kancelarije za reviziju BiH se ističe i da je implementacija projekata za tu namjenu neefikasna, što za rezultat ima neuseljavanje obnovljenih objekata i manji broj stvarnih povrataka.

Božana Trninić, zamjenica generalnog revizora, navodi da je prisutna pojava da se obnavljaju objekti za populaciju koja nije u stanju da se sama brine o sebi ili za one koji se ne žele vratiti u prijeratno mjesto boravka.

„Od 62 projekta koja su bila sastavni dio zajedničkih programa, nijedan projekat nije realizovan u kriterijumom definisanom vremenu. To optimalno vrijeme je 360 dana. Najefikasniji projekat je trajao 500 dana, a najneefikasniji projekti, bio ih je pet, su trajali oko 1.100 dana i duže“,navodi Trninić.

Apsurdna je i činjenica kako zakonska rješenja predviđaju uvođenje nacionalnog ključa pri donošenju odluke o raspodjeli novca po opštinama, čime se ograničava pravo pristupa programu osobama druge nacionalnosti. Predstavnici nevladinog sektora navode kako se politika itekako umiješala i u oblast povratka, što ilustruje podatak da uspostavljanjem novog saziva Vijeća ministara još uvijek nisu imenovani članovi državne komisije za izbjegle i raseljene osobe. I u Ministarstvu za ljudska prava i izbjeglice ocjenjuju da im je to veliki problem.

„Državan komisija za izbjegle i raseljene osobe, sukladno Zakonu o izbjeglim i raseljenim osobama, ima veoma jasan mandat u okviru rasporeda sredstava za potrebe povratka izbjeglih i raseljenih osoba. Nažalost, njena struktura je izuzetno komplicirana jer članove te komisije delegiraju vlade oba entiteta, Vlada Brčjo Distrikta BiH i Vijeće ministara BiH, i na kraju o svemu tome odlučuje Predsjedništvo BiH“, pojašnjava Pomoćnik ministra Mario Nenadić. 

Oko 2,2 miliona stanovnika je izbjeglo ili raseljeno iz prijeratnog mjesta boravka tokom troipogodišnjeg rata u Bosni i Hercegovini. Polovina i dalje živi u 110 zemalja svijeta. Imovina u skoro stoprocentnom iznosu je vraćena, no problem i 17 godina od rata je njena obnova. Najviše novca za povratak obezbijedila je međunarodna zajednica, no nakon odlaska najvećeg broja humanitarnih organizacija, tim problemom bi se trebala baviti država. No, koliko joj je stalo da se Anex 7 Dejtonskog sporazuma provede pokazuje podatak da, prema posljednjem prijedlogu budžeta, niti jedna marka nije obezbijeđena za tu namjenu.

„Molim vas, vi obnovite 50.000 stambenih jedinica za nula konvertibilnih maraka i učinite narod zadovoljnim. Nismo zadovoljni. Mi putem kreditnih zaduženja, putem donacija pokušavamo nešto uraditi, i osigurali smo donacije za ove namjene, ali oni nikada ne mogu biti kompletan odgovor na ovaj problem“, kaže Nenadić.

Ogorčenje ponašanjem države prema povratku ne kriju ni oni koji 20 godina od početka rata imaju status interno raseljenih osoba. Zbog toga Muradif Kurtović poručuje:

„Mi se radujemo da će ova naša država da uđe u EU, ali mi ne možemo da vjerujemo da će Evropa uzeti usvoju zajednicu državu BiH s ovakvim problemima koji nisu riješeni, gdje su ugrožena osnovna ljudska prava - a to je slučaj s nama.“

Preuzeto: http://www.slobodnaevropa.org Radio Slobodna Evropa