Predsjednica Saveza udruženja izbjeglica i raseljenih osoba BiH Mirhunisa Zukić tvrdi da se do sada u Bosnu i Hercegovinu vratilo oko 330.000 ljudi. Smatra da povratak izbjeglih i prognanih nikad nije zaživio jer nije bilo političke volje da se ljudima pomogne da se vrate u svoje domove.

Zukićeva posebno ističe poraznu statistiku po kojoj povratka u gradove i urbane sredine gotovo da ni nema.

Kaže da su svi zaradili na povratnicima, a najviše oni koji su
direktno uključeni u proces povrataka. Jedini izlaz iz trenutne situacije, u kojoj je ugrožen nastavak povratka, Zukićeva vidi u promjeni strategije koja bi, uz izgradnju porušenih kuća, pažnju obratila i na ostale tri ključne stvari: školstvo, zdravstvo i zapošljavanje povratnika.

 

NN: Nedavno ste oštro reagovali na informaciju iz Ministarstva za izbjeglice i raseljena lica FBiH, koja kaže da se u BiH od kraja rata vratilo oko milion izbjeglica. Koliko je po Vašim informacijama zaista povratnika u BiH?

ZUKIĆ: Prema našim podacima, realno je da je stvarni povratak oko trećine te cifre. Po broju preuzete imovine taj broj vjerovatno jeste milion i dvadeset hiljada. Mi te slučajeve nismo brojali, ali kakva je realna slika na terenu. Na terenu nema ljudi.

Cifra od milion povratnika pretjerana je jer vraćanje imovine ne znači i povratak ljudi. Oni dobiju papir da su vratili svoju imovinu i evidentiraju se kao povratnici. Moraju se nekako evidentirati zbog dokumentacije i da budu na listi za neku novu donaciju. Takvi se ljudi računaju kao povratnici iako su ili podstanari u svom gradu ili su u alternativnom smještaju. Konkretni primjeri pokazuju da mnogi od onih koji su prijavljeni kao povratnici ne žive tu. Prije nekoliko dana sam boravila u jednom selu u opštini Foča. Ti ljudi su preuzeli imovinu, obnovili kuće, ali cijelo selo je prazno. Obnovljene su 62 kuće, a samo 11 domaćinstava se vratilo. Tamo nema nikakvih uslova za život, samo goli zidovi. Nemoguće je da ljudi opstanu u takvim uslovima.

Naša reakcija ne znači da smo mi u nekoj zavadi sa Ministarstvom za izbjegolice i raseljena lica FBiH, nego se samo ne slažemo sa tim ciframa.

 

NN: Gdje je najveći nesrazmjer između povrata imovine i stvarnog povratka ljudi, odnosno gdje je ovaj omjer najbolji pa procenat vraćene imovine odgovara i procentu stvarnih povratnika?

ZUKIĆ: Najbolji vam je primjer Sarajevo - svi su ljudi dobili svoje stanove i rasprodali ih, a povratka skoro da nema. Općenito, povratka u gradove uopšte nema, ili ga ima malo da je skoro neznatan. Uzmite bilo koju urbanu sredinu i naći ćete ogroman nesrazmjer. Imovina je vraćena, ali ljudi nema. Ne postoje tačni podaci o tome koliko je ljudio prodalo svoje stanove ili stoje prazni, ali ima ih puno.

U Palama je od 2001. krenuo skromni povratak sa 80 porodica. I desilo se da ih danas ima, slovom i brojem, samo osam. Neki su otišli odmah, neki nakon godina. To je najilustrativniji primjer povratka kojeg nema.

Postoje i ljudi koji su vratili svoju imovinu i odmah je rasprodali. Neki čak i nisu došli do svojih bivših domova. Recimo, čovjek živi u Istočnom Sarajevu u stanu, ali se tretira da je u alternativnom smještaju. Taj čovjek konkuriše da u Sarajevu na Vracama dobije donaciju za kuću i odmah napiše prodajem kuću sa donacijom. Pokušavamo doći do podataka koliko je imovine preuzeto i šta je kasnije bilo sa njom, ali takvih podatak nema, jer formalno je sve regularno. Postoje baze podataka, ali nisu tačne. Ljudi kada se prijavljuju donesu dokumentaciju, sve po zakonu, ali kad idete na teren to je totalno drugačije.

 

NN: Da li je najveći problem povratka politika ili nedostak materijalnih sredstava i životnih uslova?

ZUKIĆ: Najveći problem je politička situacija. Na nivou BiH ideja povratka nije zaživjela. Imamo bezbroj primjera i argumenata koji dovoljno o tome govore da nije bilo političke volje. Globalno, problem je političkog karaktera jer su političke partije birale ljude koji se brinu o povratku, a to je katastrofalno jer su se birali podobni, a ne stručni.

Drugi važan razlog jeste da je privatizacija išla uporedo sa procesom povratka. Dok su ljudi samo razmišljali o tome kako se vratiti, niko nije razmišljao o tome kako se vratiti na radno mjesto. U međuvremenu došla je privatizacija i ljudi su ostali bez svojih radnih mjesta. Drugi ljudi su zauzeli njihova mjesta u školama i javnim ustanovama. Najgore je prošla generacija sredovječnih ljudi koji su napravili pauzu u poslu. Niti su mogli u penziju niti su mogli početi ispočetka. U gradovima se to naročito reflektiralo, jer mi u gradovima nemamo povratka. Evo možemo uzeti i Banjaluku koja je zaista tužan primjer.

 

NN: Prema podacima iz Ministarstva za izbjeglice i raseljena lica FBiH u prvih šest mjeseci ove godine u FBiH vratilo se samo 720 ljudi. Da li su definitivno svi digli ruke od insistiranja na povratku?

ZUKIĆ: Nismo digli ruke od povratka. Pokrećemo veliku kampanju u kojoj ćemo prikazati pozitivne primjere realnog održivog povratka. Takvih primjera ima jako mnogo, ali nisu dovoljno eksponirani. Naravno da ima i puno problema. Neophodno je da se u budućnosti, kroz reviziju strategije u implementaciji Aneksa 7 Dejtonskog mirovnog sporazuma, riješe ključne četiri stvari kod povratka: zdravstvo, školstvo, posao i rekonstrukcija. Ova revizija je u toku i taj dokument će biti na državnom nivou i obavezujući za sve. Projekat povratka je zapao u krizu zato što svi drugi elementi povratka osim rekonstrukcije, koja je i sama upitna, nisu urađeni kako treba. Zdravstvo je neujednačeno i to je problem broj jedan. Zdravstvo se mora na nivou BiH riješiti. Zbog ovog problema, recimo, 1.150 porodica koje žive u Foči prijavljene su u FBiH, jer im je tamo zdravstveno.

Drugo je zapošljavanje. Ima ljudi koji bi pokrenuli i neke biznis, ali nema stimulansa. Poticajna sredstva bi trebala biti dostupnija. Bilo je nekih projekata Zavoda za zapošljavanje FBiH, ali to je urađeno na netransparentan način. Ne znamo ko je dobio ta sredstva iako mi znamo ko su zaista prioriteti i ljudi kojima zaista trebaju sredsta, a ne fiktivne firme kojima se daje novac koji propadne. Ima puno zloupotreba tih sredstava koja su još na sceni. Treba kanalisati ta sradstva prema ljudima koji traže da se zaduže, prema ljudima koji ne traže milostinju već traže pomoć da sami zarade.

Obrazovanje je problem koji se godinama vrti i u FBiH i RS. Na to ukazujemo na terenu, ali samo ponekad se od toga u medijima i javnosti napravi "hit". Osim tih spornih nastavnih planova imamo i jako puno promašenih investicija. Napravi se škola gdje nema djece ili obrnuto. Nedavno je bio primjer u Foči gdje bi se čovjek vratio, ali mu djeca moraju pet kilometara pješačiti do prve škole.

Rekonstrukcija, iako je možda i najbolje odrađena, je još jako bitna. Imamo još izbjeglih i rasljenih koji žive na ulici, koje su mimoišle sve moguće donacije i sredstava. Često su oni, kojima je najpotrebnije, zadnji bili u redu.

 

NN: Poslije rata veliki novac je odvajan za povratak. Iz cijelog svijeta su stizale donacije, ali su se za povratak i povratnike uvijek vezali i oni koji su zloupotrebljavali ove ljude. Ko je kriv za zloupotrebu tih velikih donacija?

ZUKIĆ: Skoro svi su profitirali na izbjeglicama, a najviše su zaradili oni koji su direktno radili na rješavanju problema izbjeglica. Pa i neke izbjeglice su zaradile prodajući svoje kuće bez da su i ušle u posjed. Zaradili su advokati ogromne novce poslije rata kada su sklapali ugovore o prodaju ili zamjeni imovine. Kriv je i pogrešno postavljeni sistem i ljudi. Da se racionalno i transparentno trošio novac i našao na jednom mjestu daleko bi se više kriminala izbjeglo i malverzacije i pljačka nad izbjeglicama bila bi smanjena.

 

NN: Jesu li za ovo odgovorna i udruženja povratnika ili samo vlasti?

ZUKIĆ: Udruženja povratnika su široki spektar raznih udruženja. Imate politička udruženja koja su političke partije formirale i kazale ovo je nevladina organizacija. Sva udruženja "Opstanak" je formirao SDS, sad su oni promijenili stranku, promijeniće i ime sad će biti "Povratak", a cijelo vrijeme će raditi na nekim drugim interesima, a ne za prave povratnike.

Opštinske komisije za izbjeglice, koje su nosioci aktivnosti povratka, nas ne slušaju i ne uvažavaju naše savjete. Te komisije su već četiri godine preuzele odgovornost u procesu povrataka. One su te koje iniciraju povratak i koje određuju ko će dobiti donaciju. Najodgovornije su lokalne vlasti koje su preuzele odgovornost i kojima se daju sredstava. Ali često i nevladine organizacije koje nisu nepogrešive.

 

NN: Postoji mnogo ministarstava za izbjeglice, nekoliko povratničkih udruženja, razni fondovi i komisije. Kako tumačite da je toliko ljudi uključeno u povratak o kojem se puno govori, a tako je malo rezultata?

ZUKIĆ: Država je komplikovana i višeslojna pa tako imamo kantonalna ministarstva, entitetska i držvano ministarstvo za izbjegle i raseljene. Smatramo da državno ministarstvo mora biti najodgovornije za proces povratka. Zalažemo se da se se državnom ministarstvu vrate ingerencije. Ministarstvo je razvlašćeno 2002. godine kada je Strategija za implementaciju Aneksa 7 usvojena u Briselu i u parlamentu BiH. Tada je Ministarstvo za ljudska prava i izbjeglice BiH razvlastila odgovornosti. Imamo slučaj da je Vijeće ministara BiH formiralo Ministarstvo za ljudska prava i izbjeglice, imamo Državno komisiju za izbjeglice koju formira Predsjedništvo BiH i Fond za povratak koji takođe drži Predsjedništvo. To je sve stranački postavljeno. Podijeljenjo na tri dijela i to se tako radi. Imamo sad i entitetska ministarstva koja dobrovoljno, skoro pa volonterski, ulaze u projekte.

Paralelno s tim državno ministarstvo nema snage da traži veća sredstva za izbjeglice. I takve želje se blokirju politički. Ove godine su prvi put tražili iz budžeta 100 miliona KM. Imamo potpuno selektivne programe koji su fiktivno ujedinjeni kroz komisiju, gdje se može koordinirati i čuti šta radi, ali suštinski svako radi svoje. Problem je što državno ministarstvo nema mandat i tu funkciju. Svjesno se išlo na to da se proces povratka ne desi.

 

NN: Da li je zbog malog broja povratnika definitivno narušena etnička slika Bosne i Hercegovine i je li sadašnja situacija konačna?

ZUKIĆ: Nažalost, mi u Savezu, koji radimo već 15 godina sa povratnicima, potpuno vidimo novu sliku u BiH i nije nam drago. Da bi se promijenila današnja etnička slika potrebno je revidirati strategiju za povratak i dati istinsku sigurnost i ekonomsku podršku povratnicima. Mi kao pokretač povratka krenućemo da ujedinimo povratnički korpus koji je jako razbijen, koji je u velikom vakuumu.

Ima i birokratskih problema pa se ne stiče prava slika o povratku koji je negdje i zaista uspješan. U Kopače kod Goražda vratilo se 90 odsto ljudi, ali niko nije prijavljen u Kopačima, jer je u Federaciji prijavljen na zdravstvu, u školstvu. Imamo sezonski povratak kad iz dijaspore dođu ljudi u Trebinje i druge gradove. Imamo dosta ljudi koji žive u RS, ali rade u FBiH. Slika se može promijeniti onog časa kada se ozbiljnija sredstva daju za ekonomsku održivost.