Savez udruženja udruga izbjeglih i raseljenih održao je vanrednu sjednicu predsjedništva, nakon koje je upozorio buduće vlasti na Platformu sa osnovnih 12 zadataka, čije ispunjavanje očekuju ljudi koje Savez zastupa. Bilježimo nekoliko zanimljivih ocjena iz rasprave o povratku za koji je većina učesnika ocijenila da je zaustavljen, a da oni koji su se vratili nemaju uslova za život.

Predsjednica Saveza Mirhunisa Zukić:

„Proces povratka je stao, njega više nema, jer ove tačke Platforme nisu ispoštovane i one ne funkcionišu u životu povratnika. Ljudi koji su se vratili nemaju uslova za život. Dakle, proces povratka je bio političkog karaktera, nekoordiniran, nefunkcionalan i ono što je najvažnije, veoma licemjeran od strane državnih institucija, jer nije primijenio dejtonski ustav u smislu zaštite ljudskih prava izbjeglica i da im omogući povratak. Drugim riječima, u našoj Platformi koju smo ovim vlastima dali da riješe u ove četiri godine, prva tačka je redefinicija aneksa IV, VI i VII, dakle rešavanje problema izbjeglica. Znači, ustav se nije primijenio prema izbjeglicama, raseljenim licima i povratnicima. Takva politika i takav ustav nama apsolutno nije donio ni dobrobit, ni povratak. U narednom periodu ćemo od institucija tražiti da se konačno sastane komisija za izbjeglice, koja je do sad, političkom voljom, pet puta odgođena. Država se zadužila za kredit kod Evropske razvojne banke da bi riješila kolektivne centre. Međutim, u prošloj godini nijednu kuću nije napravila, ljudi i dalje žive u kolektivnim centrima. Ni u jednom dijelu Bosne i Hercegovine ne funkcionira zapošljavanje ljudi u institucijama vlasti. Nemamo dovoljno sredstava za rekonstrukciju. Ovo što se izdvaja, to je parcijalno i netransparentno. Do ove godine je bilo značajno da vi čujete da je neko izdvojio sredstva, a svako to radi na svoj način; nemamo jasnu politiku kada je u pitanju povratak. Komisija za izbjeglice nije formirana prema ustavu (o čemu smo mi govorili na početku, pri formiranju te komisije), već je formirana na nacionalnoj bazi – tri Bošnjaka, tri Srbina i tri Hrvata – i njih nikad sastavit. Oni se nisu sastavili već četiri mjeseca, a imamo toliki broj ljudi u kolektivnim centrima, to može samo kod nas. Mi kao savez, sastavljen od 93 lokalna udruženja iz svih gradova Bosne i Hercegovine i susjednih zemalja, želimo da bude jedna radikalnija politika kada je u pitanju proces rješavanja problema izbjeglica. Mi želimo da to jednostavno profunkcioniše, da se jednostavno kaže – proces povratka je konačno završen. Za nas nije počeo! Imamo 58 posto neobnovljenog stambenog fonda, imamo jedan posto zaposlenih povratnika, imamo neujednačene zakone, tražimo da se 40.000 stambenih jedinica popravi za ove četiri godine… Hrvatska želi da što prije uđe u Evropsku uniju i ona je za tri godine uradila 138.000 stambenih jedinica. Za dvije-tri godine je uradila skoro onoliko koliko smo mi uradili od Dejtona na ovamo (250.000 stambenih jedinica za 11 godina). Znači, želimo da ova vlast zaista prepozna šta je potrebno i da radi po zakonu.“

Ferid Karić, Odžak:

„U Odžaku je organizacija povratka tekla perfektno. Grad je bio otvoren i svi oni koji su se htjeli vratiti, mogli su se vratiti. U Odžaku sada 90 posto stanovništva čine povratnici, od toga je otprilike 7.000 Bošnjaka, 12.000 Hrvata i nešto Srba. Srbi-povratnici su uglavnom stariji ljudi, ostali su u trećim zemljama. Njihov grunt je, međutim, vraćen i mogu se vratiti bez ikakvih problema. Imamo i 500 bošnjačkih familija koje su u inostranstvu, tamo su ostali, djeca su pozavršavala škole, nisu se, dakle, vratili u rodni Odžak. Što se tiče izgradnje stambenih jedinica, nismo imali nikakvih problema sa organima vlasti. Ravnopravno smo gradili sa komšijama Hrvatima. Ostalo je još otprilike nekih pet do šest procenata stambenih jedinica da se izgradi. U gradu Odžaku smo prije rata imali oko 5.300 zaposlenih, sada ih imamo nezvanično 2.800. Nema, doduše, više velikih firmi. Imamo razvijenu drvnu industriju, imamo malu privredu – livnice i druge male firme koje zapošljavaju po 10-15 ljudi.“

Himzo Bajrović, Udruženje povratnika u Istočnu Bosnu:

„Drago mi je čuti da je negdje povratak uspio, iako ne vjerujem da je to baš tako uspješno. Dejton je rušen 10 godina, a kad postoji interes, onda se za njega hvata. Čitavo vrijeme je povratak išao teško, išao je stihijski. Podrška povratku je bila samo formalna. Postoje brojni problemi, od zapošljavanja do svih ostalih elemenata koji utiču na loš povratak. Na primjer, ljudi koji ostaju u Federaciji BiH imaju velike privilegije u odnosu na povratnike. Problem povratnika je i lična karta. Fizički povratak postoji, međutim na papiru povratnika nema, jer sve privilegije, sve stimulativne mjere ljudi gube vađenjem lične karte i iz tog razloga ih ne vade. Ne zna se gdje ko živi. Ljudi prijavljuju lažne adrese. Na primjer, najveći povratak u Istočnoj Bosni je u Kopače, međutim tih ljudi na papiru nema. Kako onda da ostvare svoja prava kad nemaju ni pravo izaći na izbore? Drugi problem povratka je Sarajevo kao privlačna sredina za ostanak. Mnogi povratnici u Istočnu Bosnu su zaposleni u Sarajevu, tamo su im žena i djeca, imaju po dvije kuće, od kojih je ona u Sarajevu bespravno izgrađena. Ogromna je cifra bespravno napravljenih kuća u Sarajevu. To je pomoć etničkom čišćenju! Zar se nekad smjela u vodozaštitnoj zoni praviti kuća? Ljudi u Federaciji koji se nisu htjeli vratiti imaju više privilegija nego povratnici. Sto i tridesetoro djece iz Kopača se budi pored svoje škole, ali idu u onu u Federaciji, u Goraždu. Kako ćemo onda imati Bosnu? Taj školski sistem nije uređen. Najveći protivnici polaska djece u školu ovdje su ljudi koji rade u Federaciji u javnim ustanovama. Oni nisu htjeli da njihova djeca idu ovdje u školu i uticali su na druge da ne daju svoju djecu. Uglavnom, sve se radi protiv povratka.“

Mitar Mihajlović, Udruženje „Održivi povratak u Tuzlanski kanton“:

„Stanje povratka u Tuzlanski kanton je zabrinjavajuće, odnosno potpuno neuspješno. S početkom 2005. godine je povratak ostvaren sa 6.95, ali pošto ne postoje uslovi za opstanak, povratak je stao i broj povratnika se smanjuje (smanjen je na 6 posto, zaključno s prošlom godinom). Zašto je to tako? Zato što su i zvaničnici i parlamenti i organi vlasti u Bosni i Hercegovini za cementiranje one etničke podjele koja je izvršena u toku rata. Sada se, po našoj ocjeni, vrši mirnodopska etnička podjela. Potpuno se cementira i trajno vrši etnička podjela u BiH. Na koji način se to ostvaruje u kantonu? Tako što u drugom entitetu vode politiku ostanka, a vlasti na području kantona i šire nisu spremne da pruže ruku istinske dobrodošlice povratnicima u Federaciju BiH. Kako to ostvaruju? Ostvaruju na taj način što vrše diskriminaciju povratnika. Niko od povratnika nije zaposlen. Imamo mlade ljude, s diplomama, nezaposlene. Dakle, ustavni amandmani 27 i 52 i član 2 zakona o državnoj službi su mrtva slova na papiru. Postavlja se pitanje – ko će vjerovati onima koji kažu da su za multietničku Bosnu ako ne primjenjuju ustav vlastite zemlje? Evo navršava se tri godine od usvajanja amandmana, međutim niko ih ne primjenjuje. Postoji potpuna diskriminacija pri zapošljavanju, pri obnovi, pri socijalnoj zaštiti i tako dalje.“

Izvor: Radio Slobodna Evropa
04.02.2007